Nȍna Frãŋka Vidas (87) sjeća se svog teškog života od najranijeg djetinjstva pa sve do danas.
Naučila je živjeti u teškim životnim uvjetima, ali usprkos tome ljudi su cijenili ono što su imali i bili su pošteni. Slikovito opisuje kako su živjeli od polja i zdrave hrane:
„Jemãli smo pȍje, zvȏ se Dunȏj. Tãmo smo jemãli pȕno prãsok, smȍkov i grộzja jer tõte je bȋ vȉnograd od grộzja i lõz. Po smo hodȉli ȕvik brȁt jer nȋsmo jemãli čȏ jȉst. Tộ nõs je i spašȉvalo, tộ vot'ȅ. Tộ je bȋ dolȁc da se sõdi tõte lozȁ i da se grộzje tȑga i da se činȋ vīnȍ. Tộ je bȋlo na Dunȏj blȋzu Postȋr. Ȕvik smo hodȉli kȁl nan je bȋla potrȉba, s otȋn smo žĩvili i ol tȇga smo jȉli.“
„Jemãli smo i drȕgo pȍje kojệ se zvȏlo Prodộl. Tãmo smo sȉjali šočivȉcu i gȍri su bȋle smȍkve, vȉšńe, trȉšńe, jãbuke. Svȅga smo jemãli tõte, i mãsline i krušȍk i jãbuk. I bȋli su blũšt'i, tộ smo brõli, tộ je bȋlo pȕno zdrãvo i dobrȍ. U tộ pȍje svȅga smo jemãli.“
„Jemãli smo i kozȕ i š ńõn smo morãli hodȉt ȕ poje da ždȅre trõvu. Onȁ nan je dãvala mlīkȍ i s otȋn smo žĩvili. Jȍš smo i prodovãli drȕgemu mlīkȍ da mȍžemo žĩvit ol tȇga. Sõdili smo kupȕs brȏški i tộ je bȋlo lȋpo za jȉst. Bȋli su i t'ȋmule ol tȇga kupȕsa, tộ je bȋlo slãtko ko cȕkar. Bȋli smo glȏdni i nevộjni, ali je bȋla hrōnȁ zdrãva i dobrȁ. Iz pȍjih smo jȉli, ȕ poje smo nosȉli če smo brõli vȏ dȉvjo koštrĩt', mȁk i pȍļski lȕk.“
„Nȋsmo jemãli nȏŋka vodẽ negȍ san pĩla dȉ su bȋli pȕjoglavci ol žãbih. Kȁl bȉ nan bȋ dõšo vapộr iz Splȉta bȑzo smo ȉšli na vapộr. Ugrãbili bȉ mȏlo vodẽ da mȍžemo donĩ dȍma, da se mȍžemo nãpit i oprȁt, ali nĩ bȋlo ni dȍvoljno vodẽ.“.
Posebno zahtjevnim doimalo se pranje robe, življenje bez struje te ručno pletenje i šivanje odjeće: „Hodȉli smo i na mõre po smo prõli rȍbu. Kȁl smo lušijãli bȋlu rȍbu ondȁ smo jemãli jedȏn maštȋl i gȍri smo stãvili jedȏn pokrivõč. Na tȋ pokrivõč smo stãvili lūgȁ i na tȋ lȗg smo gȍri ulivãli vrūćȕ vodȕ da se skȕha unũtra otã bȋla rȍba. Kȁl se iskȕhola otã rȍba ondȁ smo jemãli na tȋ maštȋl čȅp i hodȉla je otőka ol tȇga maštȉla. Kȁl smo izvõdili otȗ rȍbu ondȁ nan je tokãlo po režentõvat ȕ more jer nĩ bȋlo dȍvoljno vodẽ. Svȅ tȋ je tộ tãko bȋlo. Mãma je tộ profȅktno znõla.“
„Nȋsmo jemãli ni strũju nȅgo smo jemãli lampijũn. Jedvȁ smo ga i nõšli. Jemȏ je tȗb na lampijũn i ondȁ smo pol tȋ lampijũn svȅ činȉli. Glȅdoli smo i kȕholi svȅ pol tȋ lampijũn. Bȋlo nan je škũro, ali navȉkli smo se na tȋ lampijũn i pol tȗ svĩt'u. Jȍš smo i šȉli rȍbu i kȑpili pol tȋn. Nȋsmo jemãli nȉšta nȅgo svȅ lȋpo po starĩnsku.“
„Ȕvi smo kȕholi kupȕsa, blȉtve, manȉstre, fažộla i rȋzi. Otȁc bȉ bȋ ȉšo na rȉbe pa bȉ lȋpih gȉric dȍni. Po smo lȋpo pȅkli na žerȃve i gradȅle i tộ je bȋlo pȕno dobrȍ. Jemãli smo pȕno mãslinovega ȗja i ondȁ smo svȅ tộ lȋpo začinȉli sa mãslinovin ȗjen. Spašȉvalo nas je nȏjvȅt'e mãslinovo ȗje.“
„Ženẽ su prȅle vȕnu na kudȉju, št'ȏp kojȋ ima vretenȍ i ondȁ se predẽ vȕna za bȉčve, a mȕški su jemãli opãnke sa šlivȁcon če se šȉlo opãnke po starĩnsku. Iz Amȅrik su nan šãvali nȁjlonke u šuprakupệrtu i rȍbe.“.
Prisjeća se isto i žena iz Škripa koje su pješke dolazile na posao u tadašnju postirsku tvornicu Sardinu: „Sapunõr je jemȏ nôjvȅt'u kȕt'u u Škrȉp i ộn je jemȏ svȅga po kȕt'i i ȕ poje. Škrȉke su bȋle dobrȅ ženẽ. Rõdile su po pȍju i mȕčile su se. Hodȉle su u Postȉra prodōvȁt škȕtu i sȉr. Vãko svȁki drȕgi dȏn su hodȉle prodōvȁt i jõja. Rõdile su u fãbriku, u tvȏrnicu postȋrsku. Iz Škrȉpa su hodȉle nãnoge prȉko šȕme za dõt' u tvȏrnicu. Nȋsu jemãle ni putȉt'a nȅgo prȉko šȕme su hodȉle još i kȁl je bȋ snȋg. Bȋle bȉdu dõšle pȑve u fãbriku.“.
Zapisala (2021.): prof. Jadranka Vidas