podno pakla gnjilog neba
usrid modrog, divjeg mora
blizu kraja, vonka raja
čekoš mene dobričino,
tot kotlenke žuj vriju
dok u stinju srca biju
tot te more jidnog smiri
kad te reful bure krivi.
pun škrapi, gol i žedan
ispaćen, nevojan, glodan...
bez jubavi i bez jida
čekoš mene dobričino.
kapjima suz i znoja natopjen
izmučen, ko nikor vojen
sto puti proklet, nikad napušćen
čekoš mene dobričino.
čekoš mene dobričino
čo nad sudbom mojon moć jemoš
ti otoče, sve moje nevoje i sriće
ti mi bud zornje utočište.
Ivo Jelinčić Mučito
Tags:
pisme